
Sve je počelo 1998. godine, o čemu Rade Todorović priča kroz smeh, mada kaže da mu proteklih godina nije bilo baš do smejanja.
Njegov sin Bojan radio je kao policajac u Zaječaru pet godina i za to vreme četiri puta išao na Kosovo. Nakon toga, 1998. godine, ležao je u bolnici zbog oboljenja jetre i čim mu je isteklo bolovanje, odmah je pozvan da ode na Kosovo. Međutim, i dalje je bio pod terapijom i morao je još najmanje tri meseca da bude na strogom režimu ishrane.
– Nadležnima je pokazao bolničke papire, objasnio da je i dalje bolestan i zamolio da na Kosovo ne ode odmah, već u narednoj smeni. Tada je suspendovan, a mi smo odmah tužili MUP. Četiri godine je trebalo pravosuđu da presudi u našu korist i mi smo odmah tražili naknadu štete za njegove neisplaćene plate u tom periodu – priseća se otac.
Bojan je presudom vraćen na posao marta 2003. godine, radio je nekoliko meseci, a zatim otišao u invalidsku penziju.
Aprila 2004. godine Opštinski sud je presudio da se Bojanu isplatio sva zarada dok je bio suspendovan, oko 900.000 dinara. I onda su počele žalbe na presudu, šetanje predmeta od jednog do drugog suda. Sve je moglo, kaže Rade, da se okonča za manje od godinu dana, ali se i te kako proteglo.