Američki dom i biznis legende Bjelog dugmeta Vlade Pravdića

v pravdic
Kuću s bazenom u kalifornijskom Palm Desertu Pravdić je prošle godine oglasio na prodaju za pola miliona dolara, ali se predomislio * Bivši klavijaturist Dugmića razvija biznis sa Zlatnim SIM karticama a nostalgiju u Oazi Palmi liječi “Uspavankom za Ramilu M”

Nevjerojatna prilika! Prodavač na gubitku a vi na sigurnom dobitku. Kuća u Palm Desertu s 4 sobe i 4 kupaone s garažom za tri automobila, 330 metara kvadratnih na otprilike dvostrukoj okućnici. Granitne ploče u kuhinji s inoks aparatima, visoki stropovi i obilje prirodnog svjetla. Imanje je okruženo stablima koja jamče potpunu privatnost, izlaz iz dnevnog boravka na popločanu terasu, vanjski bazen za potpuni užitak i vodopad s kamenjem. Nakon sitnih popravki postat će to vaš dom iz snova. Morate vidjeti!!!
ulaz u kucu

Tako je prošle godine oglašena na prodaju kuća Vladimira i Sanje Pravdić u ulici Somera Road u kalifornijskom Palm Desertu. Cijena od 575.000 dolara pokazala se previskom na destruiranom američkom tržištu nekretnina pa je tako cijena kuće građene 1973. godine spuštena na pola miliona dolara. Ubrzo je povučena s tržišta tako da su i dalje njezini vlasnici legendarni klavijaturist Bijelog dugmeta i njegova supruga. Uz oglas priložene je i galerija slika koje ilustriraju ukusno namješten dom Pravdićevih. Evropski, a ne američki stil dominira interijerom. U jednoj od soba rustikalni je pijano što je jedini komad koji odaje bivši život člana najpopularnijeg pastirsko-rock sastava bivše Jugoslavije.
Pravdić je naime u Americi započeo novi život. Vlasnik je firme Globalfon koja preko web stranice nudi Goldsim karticu pod sloganom “Svijet bez roaminga”. Pravdićeva firma ima još i web stranicu Jeftintel.com. Na svojim stranicama Vlado slikom ili videom poziva da uđete u čudesni svijet jeftine telefonije s 20 posto nižim cijenama od onih koje sada plaćate. “Svi naši servisi su globalnog tipa što znači da se mogu koristiti bilo gdje u svijetu”, poručuje potencijalnim korisnicima poput nekad Mister Džirla a danas raznoraznih američkih gurua TV i ostale prodaje putem oglasa.
“Bez roaminga, ne mogu da vjerujem”, započinje opis GoldSim start paketa koji košta 50 eura a za koji Pravdić garantira da je najbolji i najjeftiniji servis u svijetu. “Preko 6X jeftinije!!!”, “primljeni pozivi besplatni su u 63 zemlje” reklamni je mamac za sve željne jeftinih međunarodnih poziva. Preko dva videa će vas u prednosti Globalfon usluge “kako telefonirati više a plaćati manje” uvjeravati osobno Vlado Pravdić.
Doduše, nije to više onaj fatalni dečko za kojim su padale curice u nesvjest dok su Dugmići izvodili “Kad bi bio Bijelo dugme”, “Šta bi dao da sin a mom mjestu”, “Bitanga i princeza”… Ostario je ali na način slavnog putopisca Željka Malnara, još se na njegovom licu vide tragovi nekadašnje fizičke markantnosti. Pravdić ipak nosi teret 61 godine, ali sa širokim osmijehom (s američki izbijenjenim zubima) uvjerava nas u prednosti svijeta GlobalFon usluga s onim tipičnom američkom navlakušom: “Pred vama je konačno rješenje problema enormno visokih cijena…”.
No kako je nekadašnji klavijaturist najjačih sarajevskih prijeratnih bendova Indexa i Dugmića dospio do mobilne telefonije i kalifornijskog Palm Deserta. Pravdić je klavijature zasvirao početkom sedamdesetih s legendarnim Indexima da bi ga već 1973. Bregović angažirao u svom tadašnjem sastavu Jutro, preteči Bijelog dugmeta. Urbane legende kažu da su njih dvojica često vježbali u Breginoj sobici iznad Baščaršije i poigravali se s muzičkim temama koje će poslije postati zlatni kamen temeljac fenomena ‘dugmemanije’. Kao klavijaturista Dugmića bio je jedan od zaštitnih znakova benda sve do 1987. Poslije turneje te godine, Vlado se zasitio života rock and roll skitnice te je napustio bend s namjerom da završi fakultet. Diplomirao je ali tada je uslijedio šok: na zaprepaštenje fanova, nakon jednog koncerta polovicom travnja 1989. objavljeno je da se grupa rastura. Vlado Pravdić je već tada započeo vlastiti biznis s kompjuterima. Matičnom bendu se priključivao tek na nekoliko većih koncerata, no posao u svijetu kompjutera bio je sve primamljiviji i obećavajući.
Potom su došle ratne Devedesete. Pravdić se nakratko skrasio u Zagrebu da bi potom cijela obitelj od 1996. godine počela zivjeti u Americi, u i to upravo u Palm Desertu. Tada je osnovao kompaniju Globalfon, a njegovom je privatnom biznisu pogodovala činjenica da se svijet u međuvremenu internetizirao . Kartice za telefon, koje ne iziskuju pretplatu i promjenu telefonskog priključka, a omogućuju višestruko jeftinije telefoniranje u međunarodnom prometu stigle su samim tim i na tržište cijele bivše Juge. U neka dugmetovska vremena na web stranicama Pravdićeve firme uz englesku zastavu stajala bi samo ona jugoslavenska a danas zahvaljući novonastalim državama stoji čak šest, redom bosanska, srpska, hrvatska, crnogorska, slovenska i makedonska zastava. Pravdić se može pohvaliti kako zbilja djeluje na globalnom međunarodnom net-tržištu.
Nostalgiju za rock scenom zadovoljio je na povratničkoj turneji Bijelog dugmeta 2005. i na koncertu Indexi i prijatelji 2006. godine. Upućeni kažu da nostalgiju za muzikom stalno zadovoljava, jer se nikad ne razdvaja od spravice u kojoj ima telefon, internet, i mp3 player, pa tako istodobno sluša muziku i vodi biznis. A vjerovatno ponekad zasvira i na kućnom pianinu u kalifornijskoj “Oazi palmi”.
Klavijaturist Dugmića uspio je donekle ostvariti maksimu jednog američkog gurua tvorca ideje mobilnog ureda: radi manje, zarađuj više i posluj diljem svijeta gdje ti srce želi. Pravdiću je i sjedište firme na njegovoj kućnoj adresi. Danas po nekoliko mjeseci naizmjenično živi u Americi, Sarajevu a često i u Mostaru, rodnom gradu svoje supruge Sanje.
Kako je uspio postati Amerikanac u poznim godinama, što nije uspjelo za rukom njegovom bivšem šefu i tvorcu Bijelog Dugmeta Bregi? Kako se nakon hladnog i oštrog vjetra s Trebevića, Jahorine, Bjelašnice naviknuo na slani pustinjski vjetar s Pacifika? Kako se nakon sarajevske kotline naviknuo na bivšu pustinjsku dolinu koju su indijanski starosjedioci nazivali ““Dlanovi božjih ruku”. Kako liječi nostalgiju ako ga nekad i sustigne?

vlasnici

To je zabilježio 2004. njegov nekadašnji mostarski prijatelj s londonskom adresom Milenko Mišo Marić pa priča živi na internetu.
Opisao je kako se gradićem kalifornijskih milionera noću znaju prosuti
akordi ““Uspavanke za Radmilu M“. To Vlado svira kad zaspu supruga Sanja te djeca Andrej i Maša. Dok kroz prozor dopire miris palmi umjesto mirisa borovine i smreke s obližnjih sarajevskih planina, kad mine ponoć, u Vladi ožive stare strasti pozornice, rocka i uspomena. Na tom ineternetskom spomenaru piše: Sanja i ja smo se vjenčali početkom ’92. u Sarajevu i nastanili na Vracama. U lipnju smo se spustili u stan moje mame na Grbavici i tu je Sanju pronašao geler. Komšinica zavapi s prozora da prestanu pucati jer je ranjena trudnica. I za 3 sekunda rat je stao. Prenesoh Sanju preko Miljacke, činila mi se široka kao Amazon, pa u bolnicu. Doktori rekoše da sam spasio život i majci i bebi… Kćerka Maša rođena je u Budimpešti a školovala se u Palm Desertu. Tek kad je s deset godina otkrila životopise svojih roditelja, hvalila se u razredu kako je njezin otac nekad bio rock star. Tih je godina sin Andrej bio 4-godišnji dečko. “ Kad sam Sanju prebacio u bolnicu, mama je ostala u stanu, na Grbavici. Starica, 82 godine. Noseći Sanju, razmišljao sam kako se moram vratiti i po majku isto popodne. Pucalo je luđački, nisam. … Mama je, kasnije, u dva navrata dolazila u USA. Vidjela je da smo dobro, namilovala se unučadi. Umrla je 2001. Vjerujem da je otišla mirna. Išao sam u Sarajevo, po prvi put, da je sahranim. Ja te slike i emocije susreta s mojim Sarajevom ne mogu opisati. Prvo me dočekao miris grada. Mirisi su za mene najjači linkovi s prostorima i vremenima u kojim sam bivao tokom života. Miris haustora, procvalih lipa, miris s Trebevića, miris ćevapa, sarajevske Drine… Majku sam sahranio s bolom, a s radošću se vratio živim… Vratio sam stan, obnovio. Nikad ga ne bih prodao. To je moja adresa, tu sam ja kod kuće. Svake godine sam, poslovno, po 3 mjeseca u Evropi, sve više u Sarajevu”, ispričao je Vlado o svojem životu i ljubavi prema rodnom gradu koja traje unatoč bolnih uspomena i novog života na “američki način”.
Za sve nostalgičare za tim danima i za sve koji i dandanas u trenucima dokolice ostavljaju na forumima poruke “Dugme je zakon” ostaje bogati Bregin repertoar sa stihovima: “Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš” ili “Zablude sam evo, prestao da brojim, nemam kome da se vratim kući, nemam kome…. dokle pjevam, dotle i postojim, prijatelji bivši, prijatelji budući, prijatelji bivši”.
Bivši članovi Benda tako danas kao rakova djeca žive i rade diljem svijeta a samo jedan, big boss benda Goran Bregović uspijeva do kraja da živi kako, gdje i koliko hoće u skladu sa refrenom “Šta bi dao da si na mom mjestu, da te mrze a da ti se dive”.

COPYRIGHT: Sve dostavljene informacije(kao i tekst u cjelini) možete javno publicirati isključivo ako navedete da su to dijelovi iz prvog regionalnog romana „Kondo,kondo“ zagrebačke novinarke Irene Divković Milanović. Knjiga je zamišljena kao interaktivni projekt. Budući su likovi u knjizi stvarni a ne izmišljeni plasiranje dijelova knjige u javnost nastoji se potaći aktere na reakcije koje će postati integralnim dijelom završne verzije “Kondo, kondo”.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *